Imam poremećaj sna posle 7 godina rada u trećoj smeni. On se manifestuje tako što se budim svakih sat vremena. U poslednje vreme uzimam telefon i udjem na B92 da vidim šta ima, pročitam ako me zanima nešto i nastavim da spavam.

Noćas sam se budio nekoliko puta, cirka 4x. Svaki put bi onako bunovan ko po navici ušao na B92 pročitao glavnu vest, popizdeo, zaspao ponovo, zaboravio, trgao se ponovo, pročitao, popizdeo i tako u krug.

Konačno … oko 5h sam ustao, skuvao kafu, obrisao B92 app sa telefona i upalio kompjuter da vidim koje su cene avionskih karata. 

… da popijem čašu vina u restoranu “Žil Vern” u Parizu

… da posmatram zalazak Sunca na Siciliji

… da se okupam na plaži Paraiso na Kubi

… da odigram Hula ples na Havajima

… da posetim Hristov grob u Jerusalimu

… da provozam sanke sa psima na Aljasci

… da odem na karneval u Riju

… da meditiram sa monasima na Tibetu

… da ronim na Fidžiju

iznad svega …

… zaspim barem još jednom, kao nekad kada sam bio dete, sa dušom lakšom od pera, očišćenom od greha i da se probudim pored tebe ljubavi na obali nepoznatog mora … konačno spokojan.

Legoh sinoć konačno u neko pristojno doba u nadi da ću konačno prespavati noć posle ne znam ni sam koliko meseci, ako ne i godina.

Naravno, kao što uvek i biva, kada pokušam da budem normalan, plan propade i probudih se u pola noći sa pomalo čudnom misli, koju kao da mi je neko šaputao u snu, a ona je da ja nisam pročitao knjigu koju sam kupio pre recimo dve godine, i da bih kako mi je krevet prazan, ostatak noći trebao provesti u čitanju iste.

Ne budem lenj, doduše nikada i nisam kada mi dođu tako neke ideje u glavu, ustadoh, ne popih kafu, toga sam tek ove sekunde postao svestan, nađoh knjigu i čitah je do malopre.

Dete na stepenicama – Branislav Bjelica

Na omotu piše “Knjiga koja će vam slomiti srce”.

Pa mogu reći da je svakako bila blizu toga, dubokim disanjem to nekako izbegoh.

Priča je o napuštenom detetu i ne bih više ništa rekao o tome, kupite ili iznajmite knjigu pa pročitajte.

No, ne mogu da se ne stresem od pomisli koliko smo puta samo prošli pored nekog Branislava koje je sedelo samo i gladno, čekajući majku ili već nekog … od nas da mu pomogne.

Zamolio bih vas na kraju samo nešto … godinama se “poznajemo” i dajem sebi za pravo da vas zamolim … ako prođete …. ne … KAD prođete pored nekog takvog deteta koje vam možda deluje gladno i napušteno … kupite mu bar jednu kiflu ako imate kod sebe toliko novca, nemojte ga pitati da li je gladno … samo mu kupite “nešto” i dajte mu.

Nahranimo gladnu decu koliko možemo a sa njima i našu dušu.

Voleo bih da te nikada nisam sreo, a ponovo sećanje na tebe bih branio životom … 

Dao bih sve …

Definitivno … žalim za mnogo čime. Ne znam da li sam ikada govorio da ne žalim, ako jesam – lagao sam vas. Ne primajte to mnogo k’ srcu, kada lažem vas, lažem i sebe, ili ti da budem politički korektniji – ubedim sebe da je to istina. Dakle laž iz nehata.

Za čim?

Svačim nečim.

Što nisam bio više sa nekim ljudima a trebao sam.

Što sam uopšte bio sa nekim ljudima a nisam trebao.

Što nisam više pomagao onima kojima je pomoć bila potrebna.

Što sam pomagao onima koji je nisu zaslužili.

Što nisam stigao da se oprostim od svoje nane … umrla je par minuta pre mog dolaska.

Što nisam imao više razumevanja za svog dedu. Što sam njegovu bezrezervnu ljubav prema sinu alkoholilčaru i unuku narkomanu tumačio kao njegovu slabost … a bila je samo to – ljubav u svom najčistijem obliku.

Što nisam bio bolji sin svome ocu i majci, svakako su ga zaslužili.

Možda žalim, ali nisam baš siguran, što sam nekad možda trebao da pognem glavu, ili da je okrenem bar na drugu stranu, da se napravim lud, to nekako nisam umeo … da sam bio “fleksibilniji” možda bi mi bilo bolje.

Trebao sam biti i bolji prijatelj i bolji unuk i bolji sin … trebao sam ali nisam.

Trebao sam biti i bolji čovek za te neke divne devojke koje su me možda volele, ali nisam i tu smo gde smo.

… na raskrsnici … ali kada pogledam iza sebe ne mogu da ne budem srećan, bio sam voljen i ja sam voleo, pa šta više čovek može traži od života, a kada pogledam ispred sebe i na sve ono što me očekuje … ne mogu a da ne budem ponovo srećan što ću možda ali samo možda uspeti da oživim svoje snove.

The book, which without of doubt had the greatest impact on me in terms of that it permanently changed my way of thinking about something so important as religion is “The Shack” by William Paul Young. It talks about the spiritual journey of a man, whose terrible, personal tragedy forced him to reconsider his faith and his own understanding of God. These are issues that certainly we all think about every day. The only difference is that, unlike us, he got the answer to his question.

The main protagonist of the book is a man named Mackenzie Allen. He is a family man, loves his wife and their children, but especially his youngest daughter Missy. She was taken during the family vacation and evidence that she was murdered were found in an abandoned shack. Here begins his great suffering. Estrange from his friends, he closed up because he wanted to know: Why her? If you exist God, why did you let this happen? After a few years, someone who signs as God leaves him a message in the mailbox. He wanted to meet with him in a few days in that shack where his daughter was killed. It sounded totally crazy, but the desire for an answer won over the common sense and he went there.

In the shack he meets God, Jesus and other Goddesses and in some kind of trance receives knowledge about the manner of the divine conception of the world and people. He recalls the sins of his youth and all of this helps him in a truly new and fascinating way to find his peace. “This book does not provide easy answers, but invites us to approach God and if we want, to let him in our hearts.” The hand of God will not lead us, our choices are only ours, whether good or bad. We can always ask him for forgiveness, and we will receive it. But why do bad things and pray for forgiveness when with faith in him we can all be worthy of his smile, do great things, change this world for the better.

I do not agree with the majority of known critics of this book. It is not dangerous to the Christian doctrine, it is not dangerous for the church. The greatest danger for the Church is the Church herself. Nobody because of this book will leave the path of Christianity, we will remain on the path because of it. This book offers an alternative for those of us who no longer trust priests of all religions on Earth. It offers peace, it offers forgiveness for all those who thought they did not deserve it, and it offers reconciliation, if we want it. Even if this book is a lie, even if it was all an illusion of a broken man, frankly I prefer his lies over this modern truth. I would rather live in a utopian illusion of Allen McKenzie than in the modern war of religions that are currently taking place around the world. Religion should reconciled the people, and instead its preachers on earth are waging war on its behalf.

Along with Allen Mackenzie I also found my peace. I realized that if we believe in God, if we feel his presence, we do need to go to the church, whose teachings we do not like, we don’t have to kiss the hands of corrupted priests, it is enough to close our eyes, where ever we were in that moment and turn to him not with the hope that he will hear us, but with faith and knowledge that he will, while not expecting any sign of him, because we all know what is good and what is bad. This book is not the Bible, this book does not oppose it, it’s her little gospel, just one opinion about God, because who of us can know the absolute truth about this. To claim that we know, and that everything is just like we think it is, equals the claim that we are Gods. We are only people who often like to play God. God is in us if we want him to be, and if we don’t want, it’s ok, he will not be angry.

Volim da pišem, čitam, kuvam (jedem) i jebem.

Uspeo sam “genije” tako sebi da organizujem život da skoro ništa od toga više ne radim.

Dakle svestan sam svojih iskrenih želja, ali u toku dana radim sve sem toga.

Zašto?

Pa da bih “preživeo”.

Interesantno kako nas želja za preživljavanjem često udaljava od zadatih ciljeva, bolje reći snova.

I sada, možda kad bi pogledali malo unazad videli bi da su svi umetnici, koji su ostavili neki trag u ovom pesku vremena, potpuno zanemarivali taj da kažem egzistencijalistički aspekt svog života. Radili su ono što su voleli, živeli su svoje snove … ili košmare … ali su ostavili trag, dali su svoj lični pečat ovome svetu i njihova imena nikada neće biti zaboravljena.

Postali su besmrtni, dok ćemo mi sledeći pravila koja nam je nametnula ova nazovi civilizacija ispariti u ovom savremenom kotlu … jer smo tako izabrali.

Izabrali smo siguran “život” umesto potencijalne besmrtnosti …

Bedno, jako, jako bedno.

 

Ok … ja nisam nikakav stručnjak kada je u pitanju zaštita životne sredine. Stalo mi je do nje, možda malo više nego prosečnom stanovniku ove planete, ali daleko sam od onih pravih boraca koji mrdnu dupetom i urade nešto po tom pitanju.

Inače eko-teroriste, koji dižu naftna postrojenja u vazduh i ne smatram baš teroristima, već samo ljudima koji su izgubili strpljenje i koji su shvatili da pričom, molbama neće mnogo toga postići, jer na to niko ne obraća pažnju.

Gledao sam par puta dokumentarne emisije o tome koliko nam je još vremena ostalo i mišljenja su različita od par stotina godina do možda hiljada ali poenta priče da zbog sve većeg industrijskog razvoja pogotovo Kine mi ne možemo da licitiramo sa vremenom, uglavnom u ne tako dalekoj budućnosti – ubićemo je.

E sad … u svim tim emisijama sam čuo razne predloge kako i šta bi trebalo regulisati zakonima, boljom kontrolom, tj inspekcijama itd …

Iskreno od svega toga nema ništa … jer su sve ove stvari jako komplikovane i zahtevaju da se mnogo parametara uklopi u jednu zamršenu celinu … Da ne davim previše o tome, te neke zakone i moraju da izglasaju političari čije su kampanje finansirali upravo ti ljudi da im te iste zakone ne bi donosili. A i da ih nekim čudom donesu … ostaje veliko pitanje kako bi se oni sprovodili … na kraju sve možda zavisi od inspektora koji će za mito koji je u visini višegodišnjih plata (za njih sića) okrenuti glavu na drugu stranu …

I u svim tim pričama ne vidim po meni, doduše jesam težak laik, jedno da kažem prosto rešenje …

Prvo moramo da se vratimo na temelj ove priče … prvo da shvatimo šta je to u stvari.

Obična TRGOVINA … dakle trguje se izvorima energije … u najvećem obimu sa naftom …

Ponuda = Potražnja

Potražnja za naftom je ogromna … tako da ni ponude ne manjka.

E sad svi ti eko-borci se konstantno trude da unište ponudu, ovi ekstremi da je dignu u vazduh, neki drugi da objasne ljudima da je zdravije ići biciklom i neki treći da je uvedu u neke norme zakone kako bi što manje štete bilo izazvano.

Po meni niđe logike … treba se bazirati na uništavanje potražnje … jer dok god ima nje … teško će se ponuda smanjiti ili uvesti u neki ekološki prihvatljiv tok jer on uglavnom drastično smanji zaradu.

Električni automobili … jednostavno je … već ljudi uradili … Tesla … Ilon Mask … kola koja svojim performansama ne zaostaju za ferarijem ili bilo kojim super automobilom. Tu tehnologiju prekopirati na sve ostalo. Sigurno je da će to zasmetati određenim ljudima ali … oni ne mogu da zaustave globalni trend. I njega su pokušali da sjebu ali izgleda da je tehnologija koju je napravio postala bitnija od njih … radi za NASU … neke sjajne pomake je napravio u poslednjih par godina … više nego drugi za nekoliko decenija … postao je previše bitan da bi ga sklonili. Dakle čovek je dao temelj na osnovu kojeg to može da se uradi bilo gde u svetu, pa ako je moglo u SAD pored svih naftnih lobista, može svuda. Koliko čujem u EU se od 2025 neće proizvoditi kola sa motorima sa unutrašnjim sagorevanjem već samo električna.

Zašto mi ne bi zaseli na čelo ove kolone u Evropi …. Tesla će ionako morati da pravi superfabriku na teritoriji Evrope u narednih 10 godina … zašto ne bi bila kod nas … ionako delimo zemlju šakom i kapom, bolje onda da je delimo iz pravih razloga …

Tesla pravi sve od spejs-šatlova, od vrhunskih automobila, do solarnih panela, do baterija za skladištenje energije iz tih panela … dok god Sunce sija … Zemlja ima neograničeno mnogo energije na raspolaganju … samo treba da je pokupimo … struja vremenom može postati skoro besplatna … vožnja kola skoro besplatna … znam, znam , sve su to VELIKI SNOVI, ali to nisu samo snovi, to je nešto što možemo pretvoriti u stvarnost … a da neki ljudi nisu sanjali velike snove, gde bi mi danas bili …