Ne sudi ako ne znaš! Mani se predrasuda! Batali se standardnih mišljenja, ne odbacuj nešto ako nisi upoznao, ne veruj drugima, većini….
Neverovatnim spletom čudnih okolnosti, kroz život, okretao mi se onaj točak sreće… Nije mi se okretao samo on, okretalo mi se sve, naglavačke… I, kada sada pogledam u nazad a nakon što sam čuo neke klince u busu kako pričaju… Malo sam, hm, izrelvoltiran… Pa, da počnemo…
Tih dana, kada mi je tata preminuo, zapravo, najviše su nam, kao porodici, pomogli Kinezi… Da, oni mali, smrdljivi, žuti Kinezi… I pre toga, u ovom 21 veku maltene, nailazili smo na ogromnu pomoć od tih istih; pa i kasnije, mnogo nakon očeve smrti, pored sve rodbine, prijatelja i ostalih, mogu reći da su se ti mali smrdljivi žuti pokazali kao daleko bolji prijatelji, odnosno daleko kvalitetniji ljudi nego…
Te 2012 godine, na maturskoj ekskurziji po Italiji, sećam se tog dana…
„Rođen sam vrišteći, prekriven tuđom krvlju. Nemam ništa protiv da umrem na isti način“
Oduvek sam znao … bolje reći, osećao da Đavo ima ljudski lik. Samo, nikada nisam mislio da će to biti moj lik … ili vaš … ili bar nekih od nas.
„Zovem se Legija, jer ima nas mnogo!“
Želite li da vidite “Jutarnju Zvezdu”? Svi to žele … isto onoliko koliko žele da vide i Boga … pa čak i više … Preterana radoznalost je često bila problem ovoga sveta, jer u mraku se najčešće ne krije svetlost.
Za Boga ćete morati malo da sačekate, ali što se tiče palog anđela … možda će sasvim biti dovoljno da se pogledate u ogledalo.
Šetao sam gradom kada sam je ugledao. Zaledio sam se, na trenutak sam pomislio da se negde sakrijem ali bilo je kasno, i ona je mene videla. Prišli smo jedno drugom nekako stegnuti, zbunjeni, godinama se nismo videli. Poljubili smo se u obraz nekako brzo kako bi što pre napravili dovoljan razmak između nas. Rekla mi je da je izašla na pauzu za ručak i predložila mi je da odemo zajedno u restoran. Prihvatio sam, iako mi je za trenutak palo na pamet da izmislim neki izgovor i odem što dalje od nje, ali nisam mogao da odolim.
Seli smo, naručili piće i hranu, pričala mi je da radi kao sudija, to je oduvek i htela. Ima i porodicu, blizance, sina i ćerku i muža dosta starijeg od nje, profesora na univerzitetu. Drugim rečima sve što je oduvek htela. Pokazala mi je sliku dece, bila su zaista prelepa, ličila su na nju. Iz priče sam zaključio da joj je muž jako dobar čovek, da je zaista voli i da je divan otac. Bilo mi je zaista drago zbog nje, srce mi je bilo puno dok sam je slušao kako priča. Pitao sam je da li voli muža, nisam trebao ali bilo je jače od mene. Pogledala me je pomalo iznenađena i rekla mi da je on dobar čovek i otac, zatim je spustila glavu i brzo prebacila temu na mene.
Rekao sam joj da sam već godinama u inostranstvu, to je naravno znala, da sam oženjen, da imam ćerku. Pokazao sam joj sliku, nasmešila se kada je videla, rekla je da ima iste obraze kao ja. Pitala me je kako se zove, brzo sam prešao na drugu temu, pričao sam o poslu, putovanjima, zajedničkim prijateljima.
Bilo nam je zaista lepo, kao da se nikada nismo rastali, uvek sam imao utisak da sa njom mogu da pričam danima.
Odjednom me je pitala kada ćemo se ponovo videti.
Kada ponovo naletimo jedno na drugo odgovorio sam joj.
Pitala me je da odemo sad odmah negde, da budemo sami …
Odbio sam, čemu to, nije nam bilo suđeno, samo bi zakomplikovali živote sebi i što je bitnije svojim bližnjima.
Razumela je, oči su joj bile pune suza, ustao sam i krenuo ka izlazu. Ustala je i uhvatila me za ruku, pitala me je da li još uvek nekad mislim na nas.
Šapnuo sam joj na uvo: “Ćerci sam dao ime po tebi”.
Suze su joj se slivale niz obraze, poljubio sam je u čelo, okrenuo se i otišao pre nego što je ona videla moje.
Većina ljudi koja je pročitala roman mi je postavila pitanje: Zašto sam ga napisao?
Prosto pitanje zar ne?
To je pitanje na koje u početku nisam imao odgovor. Možda zato što ga nisam ni znao.
Mogao bih ja sad da kažem da je to zato što volim da pišem, sanjam da jednoga dana budem velik i poznat pisac, da je to zbog VAS jer vas volim a vi kažete da volite da me čitate itd … i sve je to istina, ali to nije razlog zbog kojeg sam je napisao.
Ova roman je samo moj KRIK za zemljom koje više nema, u kojoj sam rođen a u kojoj neću umreti. Moja knjiga je posvećena Jugoslaviji, jer sam rođen kao Jugosloven i kao Jugosloven ću i umreti.
Ona je posvećena svim onim Jugoslovenima čije grobove znamo i ne znamo, svim onim DRUGOVIMA.
P.S. Vama koji me već nazivate izdajnikom ili zlikovcem a niste ni pročitali knjigu, želim da kažem samo jedno. Ako ste vi Srbija, Bosna ili Hrvatska ja sam definitivno i izdajnik i zlikovac, i ja i svi oni koji verujemo da ova knjiga može samo DOBRO da donese.
VI i MI nikada nećemo biti isti, mi nikada nećemo biti na istoj strani, uvek će nas deliti krv Principa i njemu sličnih koja je prolivena da bi se stvorila Jugoslavija kao što će nas deliti i krv onih, koje ste VI i slični VAMA, pobili da bi je srušili.
P.S. Ukoliko želite da podelite ovaj post na vašim blogovima ili društvenim mrežama kako bi knjiga stigla do što većeg broja ljudi, slobodno to uradite, ukoliko želite naravno.
Ko god planira da radi prevod svoje knjige na engleski jezik neka ovaj posao ne shvati suviše olako kao što sam ga ja shvatio u prvom trenutku.
Kada sam našao profesionalnog prevodioca mislio sam da sam rešio problem prevoda. Međutim kako se ispostavilo, prevod knjige sa našeg na strani jezik uopšte nije jednostavan i zahteva dosta korekcija, promena delova teksta, jednostavno prilagođavanja rukopisa stranom jeziku.
I tako moj prevodilac i ja već više od mesec dana “prepakujemo” moju knjigu u englesku verziju. Njeno često plakanje sigurno nije ubrzalo taj proces, ali ovaj posao za koji je bila plaćena je zaista radila i srcem i veliko joj hvala zbog toga.
Danas je taj posao konačno završen.
Sada sledi još nekoliko čitanja knjige i amaterskog lektorisanja pre nego što počnem da kontaktiram agente širom sveta.
Šta će biti od svega toga … nisam siguran … ali posle svih kritika koje sam dobio od vas ovde i nekih drugih ljudi koji su bili toliko ljubazni da pročitaju moju knjigu rekao bih da nam šanse da engleska verzija knjige ugleda svetlost dana, uopšte nisu male.
Sad samo još da ubedimo nekog Amera da pročita rukopis i veći deo posla je završen.
Na kraju da vam se zahvalim na svim divnim rečima koje ste mi da li putem bloga, društvenih mreža ili e-maila upućivali svih ovih dana i time mi dali snage da dam sve od sebe kako bi za ovu NAŠU PRIČU čuo čitav svet.
Skoro sam dovršila čitanje knjige “Mrzim svog brata” koju je napisao i sa nama podelio Branislav.
Započinjala sam ovaj tekst u nekoliko navrata i odustajala iz više razloga. Prvo, nisam niti mogu biti književni kritičar. A drugo, razumem da štampani primerci knjige tek putuju do svojih čitača pa ne želim da im kvarim gušt postepenog raspetljavanja radnje.
Ono što želim je da podelim svoj lični doživljaj, tj. ono nešto što ostane nakon što se čitanje završi i knjiga bude odložena.
Ne znam da li bi dojam bio isti da i sama nisam rođena u vilajetu kojim Bosnom nazivamo, no to mislim da i nije mnogo bitno. Ovo iz razloga što smatram da nije neophodno da čovek iskusi delić priče da bi mogao da se identifikuje sa porukom koju ona nosi. Dovoljno je prosto biti čovek.
Uglavnom, radnja me je usisala već od samog početka. Čitala sam je sa tegom na…